Most između stoljeća, naroda i dviju domovina

Patricia Štambuk Mayorga, dopredsjednica Čileanske akademije (Academia Chilena de la Lengua), književnica i novinarka, ove je godine objavila prvu knjigu u Hrvatskoj: 1520.: priče s Magellanova prolaza.

Tijekom ljeta knjigu su u Selcima na otoku Braču, u Zorinim dvorima – ruševnom dijelu Palače Štambuk, predstavili prevoditeljica sa španjolskoga Mirjana Polić Bobić, izdavač Zoran Bošković i urednik Josip Lasić, koji je pročitao nekoliko ulomaka. U ozračje neobične i daleke zemlje, u patagonijsku pustinju i raj, uvela nas je istraživačica hrvatskog iseljeništva Branka Bezić Filipović zanimljivim filmskim zapisom i duhovitim komentarima, a pjesnik, veleposlanik i akademik Drago Štambuk zborio je o susretima sa svojom rođakinjom Patricijom, prvo u Čileu, a potom u Hrvatskoj, te pročitao dvije svoje pjesme 1918. i Tierra del Fuego na hrvatskom i španjolskom, posvećene hrvatskom iseljeništvu kao i ocu Ivanu, koji je kao mladić posjetio Ognjenu zemlju, ali nije ostao tamo.

Izd. Naklada Bošković, 2022,
prevela Mirjana Polić Bobić

Prevoditeljica Polić Bobić istaknula je prigodnost predstavljanja u okvirima svjetske obljetnice otkrivanja Magellanova prolaza (1519 –1522) i obilježavanja Dana Štambuka u Selcima te naglasila kako su autoričine priče hibridni žanr koji se temelji na isprepletanju kronike i fikcije. Tematski pak njezinu prozu označava kao hot topic jer se upisuje u kurentnu struju antropoloških istraživanja domorodačke svjetske baštine. Jednako tako pohvalila je njezin prinos i jednoj i drugoj domovini, Čileu i Hrvatskoj − jer malena Selca, 1943. spaljena od talijanskih fašista, kao i otok Brač, povezuje s dalekom Ognjenom zemljom.

Novu knjigu čileanske akademkinje (dopredsjednica je Čileanske akademije) i novinarke hrvatskoga podrijetla čini šest priča koje povezuje jedinstven prostor neobične, daleke i nepoznate Ognjene zemlje. Razdvaja ih vrijeme – ali istodobno ih i sabire u slici koja prikazuje njezinu različitost: od života domorodaca, prvih useljenika, useljenika prošloga stoljeća do života suvremenih stanovnika. Istraživačica ostataka patagonijske domorodačke kulture Patricia Štambuk Mayorga i ovom knjigom bilježi njezine posljednje tragove kao most koji povezuje stoljeća i različite narode, ali i dvije zemlje, dvije domovine, Čile i Hrvatsku.

U svojevrsnu predgovoru knjizi Proživljeno i prosanjano: autoričina riječ − autorica svoje priče označava povijesnim jer se temelje na stvarnim događajima, svojevrsnim kronikama s točnom godinom događaja koje se dopunjuju novinarskim i imaginativnim. Zanimljivo je da kao nadahnuće svoga rada spominje susret u djetinjstvu sa slikom Ples patuljčica Pedra Lune naslikanu u Punta Arenasu i susrete s malim stvarnim domorotkinjama na ulicama svoga rodnoga grada. I zaista − upravo se taj stvarni dodir i dječji nekonvencionalni doživljaj svijeta javlja kao ozračje koje publicistički stil povezuje s literarnim. Kao na slikama ledeno-toplih, opasno privlačnih krajolika Pedra Lune, modernističkog čileanskoga slikara.

Magellanov prolaz kao osebujan prostor, neobične krajolike pampe, prostrane ravnice obrasle u travu čvrstaču s tajnovitim ostacima starih veleposjeda na kojem se odvijaju radnje njezinih priča autorica ističe kao nadahnuće i u svome predgovoru − jer u regijama na koje je podijeljen Čile Magellanov prolaz ključna je točka južnih strana i ima značenje u povijesti Patagonije i Ognjene zemlje, mjesto je reda u tom zemnom neredu, rez usred hirovite i fragmentirane geografije. Povezuje i razdvaja zemlju koja je veoma različita od središnjeg Čilea. Autorica pak predgovora za hrvatsko izdanje Branka Bezić Filipović predočava nam točnu zemljopisnu i povijesnu sliku prostora, kada su jedrenjaci Victoria, Concepcion i San Antonio 1520. uplovili u tjesnac između krajnjeg juga južnoameričkog kontinenta i sjevernih obala Ognjene zemlje i kada je kapetan Trinidada Ferdinand Magellan pronašao put iz tobožnje uvale kroz dva suženja gdje je najmanja udaljenost između kopna i Ognjene zemlje. Također, navodi nazive mnogih plemena koja su tu živjela naglašavajući raznolikost njihovih jezika i njihove baštine. Čitajući taj dobrodošao informativni predgovor, trebamo se zapitati koliko je i ovoga puta ljudsko otkriće i otvaranje novih putova zlorabljeno – jer svi su otkriveni narodi, njihovi jezici i njihova baština gotovo zauvijek istrijebljeni. Ostala je samo zemlja koju su oteli osvajači. Unatoč tomu i nazivi te daleke i još nedovoljno poznate zemlje i dalje čuvaju sjećanje na njih: Patagonija je „zemlja velikog stopala“ jer su starosjedioci ostavljali na njoj tragove svojih stopala umotanih u krzno i Ognjena zemlja (iako je hladna) jer su domoroci palili vatre i zemlja je plamtjela u očima onih koji su je otkrili. Još jedan razlog da dragocjenu knjigu uzmemo u ruke i zahvalimo njezinoj autorici što je zabilježila posljednje tragove domorodačke kulture koja se prema zemlji odnosila na posve drukčiji način.

Iz perspektive (sve)znajuće pripovjedačice u eklektičnom stilu autorica fragmentarno obuhvaća dugo razdoblje od 1520. do 2012. u šest priča bez naglašenoga epiloga. U stilu novinarskog i literarnoga govora obuhvaća i različite društvene slojeve prikazujući pripadnike drukčijih naroda i rasa. Od Jushrena, šamanova sina, Magellanova kroničara Pigafette, Donalda i Jamesa, dva Škota, Bračanina Andrije Štambuka, svoga oca, Irca Liama, krupnog mornara, čileanskog slikara Pedra Lune, Sofije Menéndez Hartly, dame čileansko-argentinskog podrijetla i vlasnice stočne farme do mješanca Pedra i njegove trgovine na kotačima.

Glavni lik prve priče 1520. – Jushren otkriva Magellana orijaški je domorodac iz plemena Aonikenk, koji se suočava s dolaskom Europljana 1520. i koji ih vidi iz svoga (ne)znanja. U priču je umetnuta i epizoda o Magellanovu kroničaru Pigafetti koji ne improvizira i koji zapisuje da se kod pripadnika Jushrenova plemena zapažaju pokreti kako se brane − jer je bilo pokušaja da došljaci hvataju njihove družice.

Dva Škota koji dolaze u potrazi za bijelim zlatom − zapravo vunom i boljim životom te strahom od divovskih Patagonaca, likovi su priče Dva Škota na Ognjenoj zemlji koja se događa 1911.

Središnja priča Andrija, čovjek s dvjema domovinama najopsežnija je i prikazuje život i karakter autoričina oca Andrije, koji je 1936. nakon majčine smrti, iz Selaca, kao šesnaestogodišnjak s četvero mlađe braće i sestara, otputovao ocu u Ognjenu zemlju u Punta Arenas. U obiteljskoj priči kronološki poredanoj posvećenost dvjema domovinama istaknuta je i uvodom i epilogom. Započinje opisom neosvojene čileanske Patagonije i njezine hirovite prirode u kojoj izostaje uobičajeni poredak godišnjih doba, a završava otočkom baladom koju je Andrija otpjevao svojim sunarodnjacima, tragačima za zlatom, stočarima, trgovcima, poljodjelcima, ribarima. službenicima, praljama i slastičarkama, listom Bračanima − znajući da se više nikad neće vratiti u svoja Selca na otok Brač.

Priča Veleposjednica (1985.) retrospektivnim slijedom događaja prikazuje veleposjednicu i nasljednicu Sofiju Menéndez Hartly kao posljednje poglavlje sage o pohlepnim i vještim useljenicima koji su prisvajali zemlju oko Magellanova prolaza. No bez osude, naprotiv sa suosjećanjem u kojem je njezina ljubavna priča, odnosi među likovima i njezin psihološki profil u prvom planu.

U kratkoj priči Ples patuljčica (1938.) autoričin se rukopis ujedinjuje u odlično literarno štivo u prikazu gruba života useljenih radnika i težaka te tragičnoj sudbini Liama, žestokog Irca i ubojstva koje se događa u trećerazrednom bordelu gdje rade prezrene, odbačene i malene domorotkinje. U priči se kao stvarni lik pojavljuje i čileanski slikar Pedro Luna

Zbirka završava pričom Četrdeset dvije pokojnikove mačke iz suvremenoga života bliskoj putopisnom žanru, jedinoj napisanoj u prvom licu jednine. S jednakom osjećajnošću za stare zapuštene veleposjedničke kuće i profinjeni British lifestyle i za mješanca Pedra, sitnoga putujućeg trgovca, unuka Škota i domorotkinje. I prema zemlji koja je istodobno i pustinja i raj. U opisima nama nepoznatih krajolika razvidni su trud i znanje prevoditeljice Polić Bobić.

Knjigu Patricije Štambuk Mayorga, rođene u trećoj generaciji hrvatskih iseljenika iz Selaca s otoka Brača, u Punta Arenasu, glavnom gradu provincije Magellanes na krajnjem jugu Čilea, valja pročitati iz mnogih razloga, od etnoloških i zemljopisnih uvida u kontroverznu zemlju do uživanja u zanimljivoj pisanoj riječi. I do svojevrsna suosjećanja koje se kao perpetuum mobile širi okupljajući priče, bilo da je riječ o domorocima, našim useljenicima, osvajačima vizionarima i zanesenjacima, ali i uz kritički stav kad je riječ o otimačima. Zahvaljujući stručnom entuzijazmu nakladnika, prevoditeljice, urednika i autorice predgovora, knjigu čitamo i u vrsnom hrvatskom prijevodu potvrđujući jedinstvenu solidarnost naših iseljenika s različitim domorodačkim kulturama – a kao otkriće još jednu, nimalo nevažnu – solidarnost sa starosjediocima daleke i opore Ognjene zemlje.